Između svjetlosti

Postoje popodneva

koja traju dulje od sata na zidu.

Sunce se spušta niz rubove dana,

a kava ima okus

kao da je netko u nju

umiješao osmijeh.

I negdje u paru šalice, svjetlost me miluje tiho. 💫

U zraku lebdi nešto nevidljivo,

nešto što ne traži objašnjenje,

a ipak grije dlanove

i kad su prazni.

Ponekad je dovoljno

zatvoriti oči na trenutak

i osjetiti kako se svijet

lagano nagne prema meni —

kao da zna.

U toj blagoj svjetlosti

srce postane tiša verzija sebe,

ali snažnija.

I sve što treba reći

stane u jedan dah,

jednu misao,

jedan pogled koji putuje

dalje nego što se vidi. ✨