Kad ljeto ostavi trag

 Na kamen sjedne miris ljeta, u kosi ostane sol, dok sunce zlatne niti plete, a dan nam šapne svoj novi zov.

U džepu školjka, stara karta, pod nogama se proteže staza, u svakom koraku uspomena, u svakom kutku ostaje njezina priča razna.

Cvrčak pod borom pjesmu svira, sa škura zamiriše dan, na stolu limun, čaša mira, i običan trenutak postane san.

Ne treba ljeto velike riječi, ono ih ostavlja svud, u toplom kamenu pod dlanom, u tragovima što pamte put.

Ostane pjesma s nekog prozora, miris borova nakon kiše, i trag bosih stopa kraj mora što vrijeme u pijesku još uvijek piše.

A kad se stranica ljeta zatvori, i kalendar okrene svoj list, uspomena u nama govori da ono što volimo osjećaj je čist.

Jer najljepše što vrijeme ostavi ne nestane kad prođe taj sjaj — ono se tiho u nama nastani i ne dopušta da mu kažemo kraj.