Kad vjetar priča

Vjetar mi tiho u kosu svira, donosi mir gdje duša bira. Na krilima svojim daljine spaja, i svaku misao nježno uspava.

Šapuće moru, šumi i stijeni, priče što ostanu duboko u meni. Dodir mu blag je, a snaga velika, u svakom dahu skriva se prilika.

On ne poznaje granice ni luke, već nosi snove bez imalo muke. Pruži mi slobodu da srcem poletim, i u svakom novom jutru sebe osjetim.

Kad more utihne, vjetar me vodi, u njegovoj pjesmi nova se zora rodi. Dok plovim životom, bez straha i sjene, vjetar mi šapuće... ostani vjerna sebi, Rose, i uspomeni na more u sebi.

Vjetar i more, pjesma bez kraja, u njima uvijek pronađem dio svoga sjaja. Gdje sloboda srcem najljepše plovi, ondje nastaju moji novi snovi.