More vraća mir

More ispire tragove dana,

valom odnosi teret s ramena.

U mirisu soli i borova

duša pronađe vrata nova.

Valovi šapuću: stani, diši,

neka se nemir u tišini stiša.

Sunce po pučini zlatne niti plete,

a misli postaju lagane i sretne.

Morski zrak nosi slobodu,

plavetnilo vraća snagu i vodu

životu koji ponekad umori,

dok srce uz obalu ponovno govori.

Neka te more zagrli bez riječi,

neka sve teško u bonaci izliječi.

Jer ponekad je dovoljno samo stati, 

uz valove disati — i sebi se vratiti.

A kad se vratiš svojoj obali snova,

u tebi zasja neka snaga nova.

More ne traži ništa, samo tiho postoji,

 a tko mu se prepusti, ponovno se spoji.

Kad se more povuče u tišinu,

ostavi mir u svakom dahu i valu,

a ja mu se vraćam, svojoj plavoj širini,

 gdje srce pronađe sebe u svojoj dubini.