Ljetna zora

Kad ljetna zora na more sleti, u srebrnoj tišini svijet se sjeti da svaki novi dan, kad se rodi, nešto najljepše u sebi vodi.

Na pučini se zlatna staza budi, dok jutro nježno prolazi po grudi, a val za valom obalu pozdravlja, i prve zrake po pučini ostavlja.

Miris soli u jutru se skriva, u krošnjama lagani vjetar prebiva, a nebo, još pospano od noći, otvara plave, sanjive oči.

I dok se sunce iz mora toplo nudi, svaka se sjena sa svjetlošću rastaje, noć svoje zvijezde tišini predaje, a dan na usne novi san stavlja.

U tom trenutku, između sna i jave, kad more zapjeva melodije plave, srce se smiri, zaboravi sve i samo šapne: ovako se živi, zar ne?

Jer ljetne zore imaju tu moć — u jednoj zraci sačuvati noć, u jednom valu probuditi snove i vratiti srcu njegove boje.

Pa neka svane, neka more sja, neka me jutro zove iz sna. Dok god horizont čuva svoj sjaj, znam — svaki početak ima svoj kraj, ali ljepota, kad je jednom osjetiš, u sebi je nosiš i kad je se sjetiš.

Ona u meni uvijek prebiva, iz mene nikad neće ta moja ljetna idila.