Najglasnije tišine

U našim tišinama skrivamo najglasnije riječi, dok ljetno sunce zlatne tragove po moru liječi. Valovi ih nose prema pučini, a svaka se misao izgubi u plavoj dubini.

Bonaca šuti, a nebo sanja, miris mora donosi nova nadanja. Galeb nad pučinom slobodno plovi, dok ljeto na obali budi najljepše snove.

Ponekad ne treba riječ da srce zna, dovoljni su more, sunce i tišina sva. U jednom valu, u pogledu neba, pronađeš ono što ti za sreću treba.

I neka ljeto lagano traje, neka nam svoje najljepše boje daje. Jer neke se priče ne moraju izreći — žive u tišini, a mogu biti najljepše i najveće.

I kad se večer spusti tiho na kraj,

more će čuvati svoj plavi sjaj.

A ono što srce ne izgovori,

u valu će živjeti, dok jutro ne progovori.